03.12.2009., četvrtak
I dalje živimo...
|
I dalje živimo, i dalje volimo, i dalje želimo prestati u isto vrijeme želimo da nikad ne prestanemo. Što to vodi taj konflikt u nama? Što nas tjera dalje? Jeli to jednostavna želja da vidimo što sutra nosi, sam naš optimizam da će možda sutra biti bolje? Da, tako je. Sutra će biti bolje. Ako ne sutra, onda ovih dana barem. Život je linija ... i nije ravna. No samospoznaja je gadna stvar, osobito ako je to glas koji ne želimo slušat. Barem ne od sebe. I želiš da ti govore "bit će dobro sutra" i želiš da ti govore "nije to vrijedno" i želiš da budu tamo, da ti stave onaj trenutan osmjeh na lice. Ali i dalje živiš u laži, u onom pesimizmu - Ma nikad neće biti bolje. Zar je sve uvijek tako crno? Zar nije život pun sivog i sivila? No nije li i siva depresivna boja? No kako bi uz bijelu vidjeli nijanse? Uz sve to, mislim da nam iskustva služe nečemu. Ako smo pametni, iskustva nam služe da okrenemo glavu, da se radujemo malim stvarima, da rastemo, rastemo, rastemo. Kako gledati onda ovaj svijet, prepun laži i boli ... Zapravo, svi mi lažemo i varamo i rastužujemo osobe oko sebe ponekad. A zapravo bilo bi to prokleto licemjerno da govorimo da mi nismo takvi, zar ne? Sve su to nijanse sivila... Ono čemu težimo svi je nekakav uspjeh, da smo u nečemu dobri, da nas netko prihvati. Ono što ja težim je ostaviti osmjeh nekom na lice. Sitnica, ali život se sastoji od toga, od sitnih malih najmanjih sitnica. Nismo li mi odgovorni jedni za druge? Ovo nije svijet gdje bi trebalo biti da se svatko za sebe brine. No na žalost, to nije tako ... |
21.02.2007., srijeda
život za tebe
|
Što ako cijeli život zamišljaš samo jedno, pištolj naslonjen na vlastitu glavu, i ruka koja vuče obarač je tvoja vlastita. I otrgneš se iz sanjarenja, i gledaš kakav ti je život i misliš si da to uopće i nije neki život. Što imaš, nemožeš se sjetit, i onda počneš razmišljati o onome što nemaš. Tako je puno stvari koje ti prolaze kroz um, lista koja kao da je beskrajna, kao i osječaji bijesa i osamljenosti koje se skrivaju iza njih. Prisječaš se svih onih osoba koje su u nekom trenu tvog života bili tu i ostavili dio sebe. Nadaš se da te nisu zaboravili, da si barem nešto značio. Odlaziš kao stare prijateljice, ona ti kaže da je sama i da joj je žao što su svi otišli. Nemožeš je pogledat u oči jer se osječaš kao jedan od tih ljudi. Čak i kad ti se srce kida na sto dijelova obečaješ si tiho da si nećeš dopustiti da netko pati zbog tebe, pa i kad si rasut posvuda, bit ćeš ona jaća osoba. I nitko netreba znati. Nitko netreba znati da je i ponekad tebi teško, nitko netreba znati da ti nedostaju. Izbriši osječaje slabosti, uvijeri se da nisi tu za sebe, ne pokušavaj popravit ono što nije slomljeno. Oni su ti koji su slomljeni, oni su ti koji te trebaju, oni su ti zbog kojih ideš dalje, sa mislima o onom pištoljem, gdje će i dalje ostati. Ništa to ne može promjeniti. Ne kad u daljini svoje osobnosti, ti i dalje živiš za druge, a ne za sebe. Sjetiš se druge, važne osobe, počne ti nedostajati njen osmjeh i njene ruke. Sječaš se koliko puta si zaboravio na sebe da joj daš osmjeh i nadu kad si ti bio bez nje, i kad je ona tebi dala osmjeh, sječaš se toga vrlo jasno. Daje ti snagu za dalje, ona, jedna od njih. Znaš da je bilo teških dana, ali znaš da ćeš biti tamo, i zaboraviš na sebe, kažeš si da nisi bitan, i daš sve od sebe. Važno je biti tu za nekog, živiti za nekog, ali ne zaboraviti i na sebe. Možda jedini osmjeh, onaj iskreni dobiš kad vidiš da si nešto dobro u životu napravio. Znaš, nema puno toga s čime se možeš ponositi, ali kad bi njih pitao dali si promjenio nešto, ako ništa drugo, jedan osmjeh bi bio dovoljan svega truda. Najednom ti u um dođe i treća osoba, jednako važna, s kojom si prešao toliko riječi, toliko bolnih trenutaka. Toliko si joj ruke pružao, da se digne natrag, toliko te ona spuštala opet dolje. Uzimala dio po dio tebe, dok nisi više imao ništa za dati. Bojao si se, znaš i sam koliko si htjeo da prestane, da ti vrati. Pogriješio si, otišla je, ali si i dalje ostao tamo di si bio. Promjenili su te, zaboravio si se vezati, zaboravio si dati srce, davao si osmjehe samo. Vratila se, rekla ti je da se neke stvari ne mjenjaju, da si ti uvijek tu negdje. Sad ona tebe diže, sad ona tebi vrača osmjeh. Ništa što lijepa rijeć nemože popraviti, ništa što malo ljubavi nemože izlječiti. A ti i dalje sanjaš onaj pištolj, i pitaš se, što sam danas napravio da vama osmjeh dam, ne sječam se. Prisjetite me. Samo želim da prestane. |
09.02.2007., petak
heroji
|
Pokazujem ti svoje rane, namjerno, ne mogu više skrivati ih. Ne želim. I uzmem onaj komadićak stakla koji ko neki bolesnik, sakrivam u ladici, i povučem o svoje meso. Ne, ne boli, ali tvoj izraz govori drugačije. Vičem ti da gledaš, vičem a ti me jednostavno ignoriraš. Dok iz staklom nacrtane crte ne počne krv izlazit, lagano pređem rukom po njome i razmažem po ruci. Vičem ti da me gledaš! Govorim ti da si za svaku ranu ti odgovorna, iako mi se čini kao da radim to bez veze, a u podsvjesti se mrzim, i mrzim tebe što mi to radiš. Mrzim tebe jer ti sama sebe mrziš! Htjedoh te natjerati da prestaneš samu sebe gledati, htjedoh te natjerati da prestaneš samo svoju bol osječati. Moje boli je premalo. A lažem...lažem ti. Znam da nije zbog tebe, spustim se lagano na koljena, rukave vratim natrag, i spustim glavu. Ne znaš što da kažeš, ostaješ šokirana i ne mičeš se. Svi mi želimo biti heroji, svi mi želimo nekog spasit, ja sam samo to krivo radila. Kao i cijeli svoj život, mislila sam si da bi mogla umrijeti za nekog, ali to je krivo. Treba živiti za nekog. Nemožeš cijeli život očekivati da će sve ići lakšim putem. Ustanem se, neću te ni pogledati, znam da ti je dosta boli, i meni je. Svi imamo svoju neku bol, i trebamo naučiti se suočiti s njom. Natjeraš me da te pogledam, natjeraš me da se suočim sa tvojom boli, sa tvojim suzama. Ne, nije trebalo tako ispasti. Ne, nisi ti kriva, kažem ti. Nisi nikad ni bila. Bila je to želja, bila je to žeđ za uništavanjem samoga sebe, da pokažem drugima da su u pravu, da nisam ja nitko, nit sam ikad ni bila. Kažem ti da me pustiš da odem, kažeš da mi nedaš. Zar da ostanem sad, nakon toliko boli koje sam ti uzrokovala? Zašto me to tražiš? Kažeš tiho "Oprosti mi", a ja te zbunjeno pogledam. Oprostiti? Za što? Nisi ti kriva za moju bol, nit za moje rane. Ja sam samo htjela da budeš sretna, da odganem tvoju bol, htjela sam primiti tvoju bol kao svoju, stvarno jesam. Stvarno sam mislila da te mogu nosit na leđima. Zar ti je teško shvatit da sam samo htjela biti tvoj netko, netko tko će ti pomoći. "Ne... nisi ništa kriva... nemogu ti oprostiti nešto što nisi ni skrivila, lagala sam i tebi i sebi." Odmahnem glavom, i krenem prema vratima. Ovo se nije trebalo dogodit, ništa od toga... sve je bilo krivo... osjetim ruku na svojim ramenima, natjera me da se okrenem, nasmije se i kaže mi da je u redu i da će biti u redu. Pomislim si... možda i hoće... možda, kad shvatim da nemogu nikog spasit ako prvo sebe ne spasim... |
06.01.2007., subota
sad svijeća u mraku sama gori
|
Ne želim se probuditi, otići iz ovog sna. Bez emocija, bez ljubavi, bez vjere. Zar je to sve što me definira? Ono što me odvaja od tebe, od svih. Zar me više ne vidiš, ili me jednostavno ne želiš viditi. Toliko je prošlo, toliko je bilo. Sad više ništa od toga više nije važno. Zar je ikad bilo važno. Ma bilo je, znam da je. I tebi i meni. Ali te male laži koji si govorimo, jedna mala i dovoljno ti je da možda, jednom, ti i bude bolje. Nikome više ne vjerujem, nikome više, ne kao tebi. I ne pokušavam više, i ne želim, ni ne trebam. Jednom vjeruješ, i nikad više, ne ponavlja se. Baš kao moje riječi na ovom papiru koje ti pišem. Više ih nikad nećeš čitati. Jednom, nijednom, nikada. Ipak ih pišem. Nit za tebe, nit za sebe, već za rijeći koje trebaju biti napisane, perom crnim na ovom istrošenom papiru. Vrijeme tako sporo prolazi, kad sjediš za stolom, svijet se okreće oko tebe, ubrzanim ritmom, jedino mi u našem malom svijetu opstajemo, usporeno. Ne, nismo mi drugačiji, ostali su. Mi smo našli ono malo ljudskosti u sebi, da oprostimo jedno drugome. Tada sam ti opraštala, sada više neću, nitko nebi trebao biti sam. Tu si pogriješila, nitko nebi trebao biti sam! Mogla si to spriječiti, ali ne, tvojom odlukom, ja sad sjedim ovdje, pišem ovo, ono što nikad nećeš pročitati. Već sam umorna od svega, već sam umorna od razmišljanja, umorna od raznih ljudi koji ni ne pokušavaju. Ljudi koji su odustali prije nego što su i probali. Dosta mi je pretvaranja da sam dobra osoba, dosta mi je pretvaranja da mi je stalo. Dosta mi je lažnih osmjeha, dosta mi je riječi, i krivih ljudi. Toliko ih je malo, tako ih je teško naći. Zar da odustanem? Kao što si i ti? I najednom shvatim da život nije onakav kakav su mi govorili da je. Onakav je kakvog ga sam napraviš, i nemaš pravo odustat od njega dok nisi iscrpio sve životne resourse. Dok nisi sa svima razgovarao, dok nisi sve iskušao opcije, dok nisi sve proživio. Dok nisi zaplakao onako iskreno, dok nisi voljeo da te sve boli, dok se nisi našao u bezizlanoj situaciji i preživio. Dok nisi zagrlio osobu koja ti znaći najviše u životu, onako kako sam ja tebe grlila. Samo zato što si bila jedina osoba koja je bila tu kad nitko više nije htjeo. Jedina osoba koja je znala kad je moj osmjeh lažan i jedina osoba koja me samo trebala pogledati u oći i reći mi da nisam sama. I nakon toga svega, manje se sam osječaš. I nemogu, ne nemogu vjerovati da te nema više! Ne prihvačam to! Ne, nisi smjela! Nisi smjela takvu odluku donjeti, nitko ti nije dozvolio! Zar si me pitala? Zar si pomislila na mene? Zar nisi znala koliko će mi se svijet srušiti sad kad te više nema! Ali, ne, nisi. Bila si sebična, i mislila samo na svoju bol. Zaboravila si da je tvoja bol bila i moja. Ma nije bitno, sad si ti tamo, dva metra ispod zemlje, spavaš i sanjaš o nekim boljim mjestima. Pitam se dali barem si tamo sretna, pitam se zašto. Još uvijek, i nakon toliko vremena, pitam se. Jednom sam te mrzila, jednom sam te i voljela. Sad sam samo prazna bez tebe. Da sam barem bila uz tebe, shvaćam sada, očito nisam bila dovoljno uz tebe. Nisam te spasila. Nisi mi ni dala da pokušam, to ću ti uvijek zamjerati. Sad si me ostavila tu samu, da pišem svaki dan barem jedan razlog zašto se treba sljedeći dan probuditi. Svaki dan ostavim nekome osmijeh, iako lažan, jednom će biti pravi. |
28.12.2006., četvrtak
prah i pepeo
|
Sjedeći na krevetu, promrmljala je nešto, ali on je ionako nije čuo. Sjedio je pored nje, ali kao da su na drugim krajevima sobe. Postalo je tako hladno, tako prozirno, tako teško. Okrenula je glavu prema njemu, on se nije ni potrudio ni uzvratit joj pogled, stavila je svoju ruku na njegovu, pokušavajući zagrijati posljednje trunke topline koje ima u njemu. Ništa više nije uspjevalo, osjetila je da više tako nemože, osjetila je da ni on više tako nemože. Što učiniti kad dođeš do točke gdje bi sve napravio da se prošlost vrati a znaš da je to jedina stvar koju nemožeš napraviti. Rekli su joj da za budućnost uvijek ima nade, svi su je prevarili. Budućnost nas uvijek nekako stigne, taj momenat kad je trebalo nešto se promjeniti, zapravo se i ne dogodi. Pitaš se, kao i uvijek, tko je tu kriv. Ti? On? Možda nitko. A možda i obadvoje. Nemožeš tražiti od nekoga da se mjenja ako to nemože, ako to ne želi. I dok tu sjediš pored njega, a ne s njim, razmišljajući koje rijeći želiš reći, a ništa ti zapravo ne izlazi sa ustiju. Ostaješ prazna. Taj osječaj te ne iznenađuje, susrela si se s njim previše puta. Ali te straši, i to previše. Koliko je potrebno puta dok doista jednom ne ostaneš hladan prema licu ljubavi dok ti pokušava dokazati da možda i ima jednom nade. Dok sa jednom rukom mu grije dlan, bezuspiješno, u drugoj ima bijelu ružu. Donjeo joj je to kao posljednji poklon vjerojatno. Imalo je trnje, i dok je blijedo gledala u zid, stiskala je sve jaće i jaće ono trnje. Zabijajući si trnje u svoju kožu, nije ni tad osjetila ništa, koliko god da ga je voljela, sada ga je mrzila. Jer ju je napustio, kao i svi oni prije, jer nije htjeo ostati, ma koliko god da ga je molila, on je odlazio sve više i više. Molila ga je da ostane...ali je nije trebao voljeti, mogao je biti tu, uz nju, to bi joj bilo dosta. Zar bi? To bi joj bilo dosta? Uvjeravala se da bi, uvjeravala se da je nebi boljelo, da nebi umrla svaki put kad bi ga vidjela. Mrzila ga je. Svom dušom. Makne ruku sa njegove, ustane se i pogleda ga, ovaj put je uzvratio pogled, hladan kao njezin, puno kajanja, a njen pun mržnje. U bijesu bacila mu je ružu, dok su kapljice krvi sa njene ruke se našle na njegovom licu. Šokiran, ali ne i iznenađen što je odbacila njegov oproštajni dar, ustao se i on, okrenula mu je leđa. On je stavio ruku na njezino rame i natjerao je da se okrene. Rekla mu je da odlazi. Rekla mu je "Molim te, pusti me da izgorim, pretvorim se u prak i nestanem ispred tvojih očiju". To su bile zadnje rijeći koje mu je uputila. Od tog puta se više nikad jedno za drugo nisu čuli. Često se pitao i prolazio kroz život sa tim riječima na srcu, dok jednog dana nije shvatio koliko joj je boli nanjeo, i koliko je boli ona njemu htjela nanjeti zbog toga. |
05.12.2006., utorak
izgubljena u snovima svojih suza
|
I. Rano se budila, i kao svaki dan, u suzama, sa nevjerojatnom tugom u duši, u srcu, u plućima. Ispunjavala je nju samu. Nije znala kako da joj pobjegne. Jednostavno je plakala, jer nije mogla drugačije. Nije joj bilo dobro jutro, ali nije bilo prvi put. Opet ga je sanjala, i u snu, opet ga je izgubila. Sjela je...stavila ruke na lice kao da će opet zaplakati, ali nije...nije se dala. Nije htjela zaplakati. Boljelo ju je, svaka suza joj je parala svaki dijelić njezinog bića. Ustala je, zastala na tren, pokušala se trgnuti, vratiti natrag u stvarnost. Otišla je do kupaone, otvorila pipu i voda je počela teći, stavila je ruke niz vodu, osjetila je svu njenu hladnoću i njenu snagu...umila je svoje već izmučeno lice. Nije se gledala u ogledalo, nije se ni mogla više gledati. Imala je tako tužne oći, tako duboko smeđe, kao da su prošle sve nedaće ovog svijeta. Uzela je česalj, prošla je njime kroz svoju dugu gustu smeđu kosu. Bio je to običan proljetni dan, dan kao i svaki drugi. No nešto je ipak bilo neobično u njemu. Nešto je bilo drugačije. Nije znala što. Otišla je opet u sobu, sjela u fotelju, a pored fotelje je bio mali stari stolić, na njemu je stajala jedna malušna, stara knjiga. Otvori tamo gdje je stala, i počne dalje čitati... "Gdje sam pogriješila? Svijet se rušio, a ja sam padala u bezdan i željela nestati, što prije umrijeti. Ali kako se umire? O tome nisam ništa znala jer do tada sam sebično voljela život. Podrazumjevalo se da ga živim po svom i da je moj. Radost, obilje, uspjeh, ljepota i zdravlje... čitav svijet, sve se podrazumjevalo jer ja sam bila dana žvotu, a ne život meni", zastala je, stavila knjigu natrag na stolić i počela razmišljati o tome. Život je dan meni? Upitala se. Čemu takav život je meni dat? Bez radosti, bez ljubavi, bez nekog na kog se možeš oslonit, bez nade... bez nade... To ju je najviše mucilo, što više nema nade u sebi. Za nju, život je završio istog trena kad je on otišao. On je bio njen život, i s njegovim odlaskom ona je prestala vjerovat. Nikad nije razumjela njegove razloge, kojih joj nije htjeo ili nije mogao dati. Nije li ga voljela dovoljno, nije li dovoljno bila uz njega, nije li mu pokušavala svaki dan biti lijepa i privlačna? Nije li ga slušala, nije li ga pitala dovoljno o njegovom danu? Nije razumjela, ne razumije ni sad. No nije htjela o tome razmišljat sad, pogledala je na sat, vrijeme je da se spremi za posao. II. Nije neka zgodna cura, bila je obična žena, nezamjetljiva nikome, ali nije se uklapala u mnoštvo monotog sivila ljudi. Bilo je nešto drugačije kod nje. Sjedila je u svom kutu bezličnih ureda sto su bili naslagani tako dječje pravilno... tipkala je nesto na kompjutoru, a on, on ju je promatrao kao da je proučava. Njegov stol je bio samo par metara udaljen od njenog. Primjetio je, kao i svaki dan do sad, da ima nesto tužno u njezinim očima. Nije je poznavao, ali je htjeo odmaknut svu njenu bol s njene duše, nekako joj se osječao blizak. Bio je on visok muškarac, kratke smeđe kose i kristalno zelenih očiju da bi ti dah zastao. Dobar je čovjek, pošten, ponekad i naivan u s vezi ljudi, uvijek se nadao da u svakome ima nešto dobro. Rijetko se prevario u osobi. Načuo je da će danas bit nešto, neka zabava za ljude u tvrtci u obližnjem hotelu. Možda je danas taj dan, možda će se danas približit tako njoj, razmišljao je. Napokon je odlučio, sakupio svu hrabrost, ustao se, poravnao svoju košulju nervoznim pokretima. Barem da izgleda što pristojnije, ako ga i odbije. Uzdahnuo, i krenuo prema njoj. Samo polagano. "Hej..." - promrmljao je, ona se ostavila tipkanja, i pogledala ga "...znaš tko sam?" - čim je to izgovorio, shvatio je kakvu je glupost izrekao... "Da, naravno da znaš...barem se nadam da znaš!"... i od ovakvog razgovora, on bi samog sebe odbio! "Da, znam..." - kao da je izdahnula te rijeći "Trebaš nešto?" išćekivala je odgovor i nadala se da je ostavi na miru. "Čula si za...ovu proslavu kaj imamo noćas u hotelu?" - klimnula je pozitivno "Češ doći?", ona je opet pogledala u monitor i počela natrag tipkati. "Mislim da neću, nisam ja za okupljanja", vidjelo se razočaranje u njegovom licu. Nadao se da će je barem nečim uspjet uvjerit da ode s njim. "Ali... obavezno je." - pokusao je jos jednom. "Pokusat cu markirati" - hladno mu je odgovorila "Nemoj reći šefovima!" i uz to pokušala bit i opasna... ali još nije išlo pod ruku. Nije htjela ići na neke zabave, pokušavat biti nasmješena i sretna kad nije, pod svaku cijenu se pokušavala izvuć iz toga. "Htjeo sam te pozvat, ali...kad nejdeš..." - okrenuo se i otišao, ostavljajući misao neizrećenu... Možda još nije spremna. Istog trena kad je on to izgovorio nešto se u njenim plućima stislo, i zažalila je što je jednostavno takva. Zašto nemože više nikog pustit blizu? Ne može, ako si nekom blizu, otkrivaš mu sve svoje slabosti i mane, daješ mu dio sebe, svoje povjerenje i ljubav...sve što jednom ti moze i oduzeti. Ona je samo išla kraćim putem i na kraju, sad je sama... III. Prišla je vratima od svog stana, živćano tražila po torbi ključeve. Možda joj ipak nije bilo svejedno, pomislila je. Ušla u stan, bacila je torbicu na obližnji stolić, skinula je sako i cipele i odložila ih na njihovo mjesto. Vratila se u svoj mali stan, napokon mir koji joj tako nedostaje. Otišla je u sobu, sjela se na svoju staru fotelju i počela razmišljati o svom današnjem danu. Nešto nije bilo kak treba. Možda je pogriješila što ga je odbila. A što ako i odem na tu zabavu? Zar bi bilo to tako loše? Ali ona ne zna njegov broj... kako bi ga onda nazvala? Ah, da... pa ima imenik! Ustane se, ode do solića gdje je telefon i imenik, otvori ga, i počne prelistavati nebi li došla do pravog slova. Napokon ga je našla, držeći prst na njegovom imenu i prezimenu, opet se počela predomišljati. Ali zaustavila se, možda je vrijeme da napravim nešto drugačije danas. Uzela je slušalicu i utipkala njegov broj. "Molim?" - javio se, nekako hrapastim tonom. "Hej, bok... ja sam..." - prepoznao ju je po glasu. "Zovem da pitam...jeli onaj poziv još vrijedi?", pitala ga je gotovo sramežljivo i s velikim strahom da će je odbiti i ismijati. A on, iznenađen pozivom nije ništa drugo mogao reći nego "Da, naravno! Da dođem po tebe?" Razmislila je na tren - "Ne, naći ćemo se ispred hotela... u osam?" "Može, dogovoreno!...Smijem pitati, kako to da si se predomislila" - ipak nije mogao odoliti iskušenju da ne zna odgovor. "Ne, ne možeš pitati...vidimo se onda u osam, i nemoj kasniti!" - naredila mu je, i ostala misteriozna...a ni ona ne zna pravi odgovor na to pitanje. Poklopila je slušalicu i istog trena nije znala što će sad. Već je pol sedam a ona nije ni počela još! Kakvu haljinu, kakve cipele, kakvu frizuru, kakav ruž, nije ništa znala! I nije imala kome da se obrati u svezi toga svega! Snaći ću se, rekla si je, odrasla sam žena, mogu ja to! Otišla je do ormara, otvorila ga, stavila prst na usne skoro onak simbolički i gledala što bi mogla obući. Nema ništa, pobacala je sve izazovne i lijepe haljine. Ostala joj je samo jedna, gotovo ju je bilo strah pomisliti na nju. Nosila ju je onaj dan kad joj je rekao da je ostavlja i odlazi. Previše je uspomena u toj haljini, previše boli. No, ipak...danas ništa nije kako treba biti, danas će se suočit sa strahovima. Danas. Danas je nešto drugačije. Protresla je glavom, i uzela haljinu. Bila je to dugačka crna haljina, sa izrezom na lijevoj nozi, haljina koju sad više nebi ni pomislila da kupi. Čim ju je obukla osjetila se nekako čudno, melankolično, sjela je na krevet i zaplakala. Suza za suzom, cijeli tren kao viječnost. Osjećala se kao da će se raspast istog momenta. Smirila se, uzdahnula, i obrisala suze. Bit će dobro. Danas će bit dobro, a sutra...sutra će se vratit svom životu. Krenula je prema kupaoni, uzela sjenilo i maskaru i počela se uređivat, stavila je miris na vrat i na zglobove, laganim pokretima stavila je crveni ruž na usnice...uzela je češalj i polako je raščešljavala kosu...najbolje joj ovako paše, ovako, nezimjetno, mislila je. Već je vrijeme da krene, ne želi zakasniti. Zagrabila je ključeve, ubacila ih u torbicu, stavila je crni svileni šal oko vrata i obukla crne cipele s potpeticom i bila je spremna da izađe. Nije daleko, bude prošetala do tamo. Uranila je. Nije puno, samo par minuta, ali dovoljno da bude jako nervozna. Onda ga je primjetila, izašao je iz auta, obučen u plavo-crni sako i plavu košulju. Izgledao je nevjerojatno. Do sad ga nije puno primječivala, i pitala se zašto ju je pozvao. Pitat će ga, ne sad, ali, pitat će ga. Nasmješio joj se. Uzeo ju je pod ruku i pitao "Hoćemo li?". Uspio je izmamiti mali osmjeh. Prvi koji je vidio, i bio mu je prekrasan. Nadao se da će ga vidjeti opet. Ušetali su u dvoranu punu ljudi, on je primjetio da joj je neugodno zbog toga, sjetio se što je rekla da ne voli takve stvari. Primio ju je za ruku i pogledao ju je pitajući je očima dali je to ok. Prihvatila je i već se osječala bolje, njegov dodir je bio topao i nježan, prošli su je trnci po cijelom tijelu. Nije se dugo već tako osječala. Sjeli su za svoj stol, on je pozvao konobara. Pitao ju je što će piti, htjela je mineralnu, za ništa drugo nije bila raspoložena. I sebi je isto uzeo. Gledala je u ljude kako se zabavljaju, ispijući čaše i vina, smijući se glupim šalama, sve joj je to bilo glupo i besmisleno...onda je osjetila njegov pogled na sebi. Uočila je konobara, i osječala se spašeno, barem na trenutak. Čim je stavio čašu na stol, počela je noktima ići po staklu. Ispila je malo, i pokušala ga ignorirati što je bolje znala. Njega je to zabavljalo. Glazba je bila jako lagana, gotovo da je imala poruku u sebi, dok je slušala rijeći pjesme on se ustao a ona je morala vidjeti što on sad smjera. "Jesi za jedan ples?" - pitao ju je, ona je odmah napravila panično lice "Ne, ne, ne, ne..." Ali ipak ju je natjerao da se ustane. Nije znala kud ni kako, a on je njenu zbunjenost iskoristio. Prvo je njene ruke stavio oko njegovog vrata, a svoje je ruke stavio na njen bok. A riječi su išle ovako nekako... "...but I fear I have nothing to give I have so much to lose here in this lonely place tangled up in our embrace there's nothing I'd like better than to fall but I fear I have nothing to give..." Osječala se tako poznato u tim riječima, kao da će opet zaplakati. On ju je pogledao, primjetio je stakleni odsjaj i oči pune suza. Palcem je obrisao suze i zagrlio je snažno, kao da je neće pustiti. Tako se ona osječala, a tako se i on osječao. Htjeo ju je zaštiti. Ona u suzama upita ga "Zašto si me pozvao?", napokon je izustila nešto. "Zato...", - pauzirao je... "jer sam te htjeo vidjeti nasmješenu". Bilo je to to, nešto presudno u njoj, što se preokrenulo. Nasmješila se. "Hajdemo...ne želim više biti tu", krenula je prema izlazu. On ju je pratio iza nje, probijajući se kroz gužvu svojih suradnika. Čim je izašla na zrak, okrenula se prema njemu, "Hočemo prošetati?", kako bi je mogao odbiti. Počeli su šetati pod svjetlima grada, išli su baš u smjeru njezinog stana. Mjesec je virio iznad dugačkih i pomalo zastrašujućih zgrada. Bila je to lijepa i topla proljetna noć, a sve zvijezde su ponosno treperile zašićene gradskim svijetlima. Divila im se, njihovoj visini i sjaju. Nisu ništa govorili, samo su šetali, jedno pored drugoga, jedno s drugim. Kao da su prije to činili. U nekom drugom svijetu, u drugoj realnosti, možda i jesu. Sjela je na stepenice i rekla "Ostavio me bio ovdje", on je sjeo do nje, i slušao... "Tu sam ga zadnji put vidjela, nije više htjeo imati ništa sa mnom. Bili smo si sve...on je meni bio sve na svijetu, jer nikog drugog nisam imala. Primjetila sam...počeo se mjenjati, nije više bio tolko pažljiv...nije me više gledao u oči...svakim danom je bio sve dalje i dalje od mene. Znaš...dolazili smo s zabave slične ovakvoj...došli smo do ovdje, i tu mi je rekao da više ne može biti sa mnom, nije rekao zašto, samo je otišao i više se nije javljao iako sam ja pokušavala... Taj dan sam se slomila, u sebi, taj dan sam umrla." Ovaj put nije zaplakala dok mu je to pričala, osječala je takvu potrebu da mu kaže. "Tu stanujem, znaš?", pitala ga je kao da mu želi nešto reći. Ustala se, primila ga za ruku, i krenula prema ulazu. On nije ništa rekao. Otključala je vrata, doslovno i simbolički, i pustila ga unutra. Okrenula se prema njemu, pogledala, on joj se približio, stavio ruke na njeno lice i poljubio joj jedno oko, pa drugo. "Neću dati da nikad više ne isplačeš ni jednu suzu" - tiho joj je govorio. Poljubio joj je obraze. "Neću dati da te nitko više povrijedi". Došao je do njezinih mekih usana, i poljubio je, lagano, dugo, nježno... "Bit ću tu." - nešto u tom kako joj je govorio nagnulo ju je da mu povjeruje. Krenula je prema krevetu, legla na njega, a on iza nje "Samo me zagrli... to je sve što trebam noćas...da me zagrliš", razumio ju je, i zagrlio. Okrenula se i pogledala ga u te njegove zelene oći "Hvala...što si mi vratio nadu", poljubila ga je, a u njezinim smeđim očima više nije bilo tragova tuge. Znala je da sutra neće više biti isto. Neće jer je sad on uz nju. |
19.11.2006., nedjelja
memoari jednog samoubojice
|
"Nista. Jednostavno je. Nista. Nistavilo, cisto, nevino, cudno je to kako djeluje na mene. Otvaram oci, nista se nije promjenilo. Sve je tu, jednostavno, monotono, izreceno. Izobiliceno. Zasto je danas sve drugacije? Kisa, kisa pada. Slusam je kako pada, kapljica po kapljica. Sapuce mi rijeci tuge. Zvuce kao suze moje sto spustaju se niz obraze moje. Kapljica po kapljica. I ne prestaje. Kisa ne prestaje, stalno pada, cijeli moj zivot. Pada. Kap po kap. Glas u meni govori da ce biti u redu, ali ne vjerujem mu. Tu je, on je tu, prisustvuje u mom zivotu. Ali ja ga ne slusam, ne znam dali sam ga ikad slusala. Nema tu nikoga, nikada tu nije nikad ni bilo. Bilo je prolaznika, ali nitko nije ostao. Bio je to dugi put kroz zivot. Ako je sve tako prolazno, zasto ici onda dalje? Ljudi nadju svoju ljubav, izgube je, nadju drugu, nekoga koga ce voljeti vise od zivota. A sto ako nemas nista za ponuditi? Kako onda naci tu osobu? Koja ce ostati sa tobom vise od obicnog putnika? Zar stvarno nemam nista za ponudit? Zar nebi da imam nesto, onda netko i ostao pored mene? Cuvao me? Zar nebi? I vi, koji ste govorili da ste tu, zar da vam vjerujem, kad ionako kad sam ja vas trebala vi ste otisli. Sve je izgubljeno u momentu, kad ja ostanem sama, a ti...a vi...se okrenete i odete. I sjednem. I pognem glavu, kap po kap, placuci. Zar je to zivot, ostati sam, i uvijek sam? Nemogu ja vise to tako. Ocekivali ste da budem ono sto nisam, nikad niste htjeli vidjeti mene, i samo mene, osobu zeljnu spomena, pogleda, dodira, rijeci. Ali sve se to izgubi, kao sto nikad nije ni bilo moje. Odlazim van, van na ovu kisu, i zelim osjetiti slobodu. Da, slobodu! Zelim osjetiti mir u svome srcu, barem jedan tren, jedan mali tren. Penjem se stepenicama kroz visine ove zgrade, i nije me briga sto nemogu disati. Nema vise izlaza, nema vise opcija. Nikad nije ni bilo. Napokon, dolazim na vrh, disem tesko, sva slomljena u sebi, sva slomljena izvana. Gledam plavetnilo, nista vise nije isto. Nista vise nece biti isto. Preklinje me da ne odustajem, cujem ga. Ali ga ne slusam. Ne vjerujem mu. Dosta je pisanja, ovo je ionako moj posljednji upis. Zao mi je. Zao mi je sto nemogu biti sretna u ovom svijetu, u ovom zivotu, ali bez ljubavi, bez smisla, tesko je biti sretan. Zao mi je ljudi sto ih ostavljam, ali lakse ce njima biti bez mene. Znam. Zato, zbogom, necu vise ti pisati, pogledat cu prema suncu, i uzeti si ono sto mi je bilo dano. Nesto bezmisleno, sto nikad nije ni trebalo biti. Zivot svoj." Bacila je dnevnik na beton ove stare zgrade, stala je na rub, promislila je samo na sekundu, samo na sekundu, kisa jos uvijek pada, rijeci njene, biti ce nerazumljive. Ali zar je bitno vise? Nije vise. Poletjela je, i pustila je zivot iza sebe. Nije znala sto je napravila. Nije znala da ima nade. Da ima netko. Andjeo se nagnuo nad njeno mrtvo i krvavo tijelo, isti onaj koji joj je govorio da ne radi to. Nije mogao vjerovati. Ona je bila njegova, i on ju je voljeo vise od sebe. Primio ju je uzase, poceo je jecati, plakati, vristati. Nije mogao to podnjeti. Vidio je u njeno srce, i bilo je tako cisto, tako puno ljubavi, a tako puno boli. Previse. Oni je nisu vidjeli kako ju je on vidio, znao je da ona moze dati puno, ali joj nitko nije dao sansu. Svijet je tako bolno mjesto za zivjeti, znao je on to. Ali ju je htjeo zastititi od svega toga. Nije uspio. Njezin poraz je njegov poraz. Rasirio je svoja prekrasna bijela krila nad njom, i odrekao se postojanja svoga kao sto se i ona. Pero po pero, kap po kap, padalo je na zemlju. Krvario je, boljelo ga je, ali to je bilo nista naspram onoga sto je osjecao u sebi. Njezina krv pomjesala se s njegovom. Razrijesio se svoje besmrtnosti. Ionako bez nje on nebi postojao. Postao je obican smrtnik, zbog ljubavi on je beskonacnost zamjenio za mjesto kraj nje. Jednom, on ce je docekati u svijetu izmedju Neba i Zemlje. Iako mu je bilo tesko, morao ju je ostavit. Otisao je. Luta zemljom, trazeci nadu. Zbog nje. Ali... ON koji sve to vidi, ON koji je pocetak i kraj, stvoritelj svega zivoga, znao je da se mora ispraviti ovo. Udahnuo joj je zivot natrag, nije ga primio u svoj svijet. Nije njeno vrijeme. Ima nade za nju. Nije znala sto se dogodilo, zasto lezi na zemlji, u krvi. Osjecala se rodjeno opet. Izgubila je nesto. Dobila je nesto vise. Ponovnu priliku. Oprostio joj je. Oprostio je i njemu. Andjeo je jos uvijek cuo njegov glas, slusao je rijeci sto mu Bog izgovorise. Dao mu je priliku. Ponovnu priliku. Priliku koji samo najrijedji dobiju. Priliku za zivot, za srecu, za ljubav. Ona je bila njegova krila, i uz nju on je letio. Potrcio je prema njoj, sagnuo se, pogledao joj u oci, i pruzio joj ruku. Osjecala se sigurno uz njega. Osjecala se kao da ga zna cijeli svoj zivot. Iako nije znala tko je, iako nije znala sto se dogodilo, iako ga je vidjela po prvi put, uzela je njegovu ruku, oslonila se na njega, i zivjela... |
10.11.2006., petak
dugo u noć...
|
Bilo je vec proslo tri sata ujutro, ali meni san nikako da dodje, i cekam ga i cekam, i ne znam vise sta da radim. Pa poludio bi svatko, ostavljen sam sa svojim mislima, ne znas vise sta da radis, gledas u prazno, gledas u mrak, gledas u sebe, u odraz onoga sto je bilo i ne svidja mi se to sto vidjeh. Ustanem se iz svojeg vec razbacalog kreveta, nemiri ovdje prevladavaju, treba se ohladit malo. Obucem hlace i neku kratku majicu, nije ni bitno. Tko ce me sad gledati ionako. Uzmem kljuceve od auta, novce i sve ono sto je potrebno kad god se izadje iz stana. Nesvjesno zalupim malo prejako vratima, pozaleci zvuk koji je odjeknuo hodnikom. Nadam se da me nitko nije dozivio. Ma ne znam vise sto mi glavom ide, previse toga, svi oni trenutci kad su me ljudi zeznuli kao da se najednom nakupilo u meni i spremam puknut. Ulazim u auto, stavljam mp3 u njega i nek se tresti malo ulica. Uznemiravanje, my ass. Zestoki zvuci treste dok vozim sve brze i brze po praznim ulicama, osjecam se vec malo bolje, malo agresivnije, malo...nabrijanije. Brzo dolazim do autoceste, razmisljam si kud da idem, kud god da krenem, mozda ce to biti prekretnica... ma, bas me briga, volume up jos malo, nek se tresti grad dok ostaje samo kao prasina pod mirisom spaljenih guma i izgorijelog benzina. Idem ravno, kud god cesta da ide, nije bitno... nemam nigdje poci, samo voziti i voziti i isfuravat agresiju sa sto vecom brzinom. Zapravo, znam di idem... idem pred tvoju kucu, gledati mrak u tvojoj sobi, dok znam da spavas, i koliko daleko od mene zapravo jesi, koliko boli je izmedju tebe i mene i nedorecenih recenica ostalo u zraku. A toliko krivih rijeci izreceno, da vise ne znamo zasto one prave nikad nisu prosle kroz nase usne. Pogledam u svoju saku, i sjetim se boli... tvoje i moje. Prelazim granice zupanija kao izblijedljele dijelove, ne obracam pozornost gdje sam sad, nije ni bitno, grad za gradom, kuca za kucom, doline, i doline... I sve najednom postane poznato, prokleto poznato, svijetiljka po svijetiljka, znam gdje sam... nisam se nadala tako brzo doci, sve kao da se u trenu dogodilo... usporim malo, jos sam pod utjecajem glazbe, vidim tvoju kucu... stanem pored i u jednom trenu stisam player... ne, nisi to zasluzila... naslonim se na volan, pogledom prema tvojem prozoru... uvijek me tama doceka, i ostavlja me sa praznocom... Sjecam se... sjecam se da si rekla da ides, da me ostavljas i odlazis, a bila si jedina osoba koja me zaista poznavala... drugi se nisu ni trudili... sjecam se tog dana, prolazi mi kroz glavom... u jednom trenu nesto me preuzelo... toliko toga sam ti izrekla, toliko izdano sam se osjecala... i samo u jednom trenu, zatvorila sam oci, stisla saku i... povrijedila sam te... krv je procurila kroz nos, ali nisi se ni pomaknula nakon toga... ali tvoj pogled je govorio mi sve... tuga... i razocarenje u tvojim ocima otkrili su pravo cudoviste u meni... ono koje svi vjesto skrivamo... uvijek sam bila ljudima razocaranje, a sad sam shvatila da se nisu varali... ali nisam nikad htjela tebe razocarat... samo si okrenula se, i otisla... nisam te vidjela vec mjesecima... i sad sjedim tu, pred tvojom kucom, pred tvojim prozorom... Gasim auto, uzimam kutiju cigareta iz pretinca, ostalo mi je jos par... uzmem jednu, i izadjem van iz auta... zapalim cigaretu, polako uvlaceci dim naslanjam se na auto gledajuci u zvijezde... znam, neces nikad znati koliko blizu jesam... ponekad pomislim da bi bilo bolje da nestanem u tom mraku, u tom nistavilu, jer nista nije vrijedno toga sto sam ja tebi napravila... i suze mi idu na oci, ne znam dali je to od dima ili ipak nesto cuci u meni... spustim pogled malo, stane mi opet prema tvom prozoru... Nemogu vise biti ovdje, bacam polu popusenu cigaretu na pod, stanem na nju da je ugasim, izdahnem posljednji dim koji je jos bio u meni sa suzom u ocima... Ulazim u auto, pogledam opet u prozor, i nestanem daleko u noci...daleko u praznu noc, tamo gdje mi tijelo stanuje, ali moja dusa je nestala taj dan...i vratit cu se i sutra, znam... to je pokora koju radim zadnjih par tjedana... nadajuci se mozda... da ce me jedan dan docekati svijetlo... brisem oci, i cekam da dodjem na autocestu... da ostavim tvoju dusu na miru... da upalim muziku, da nestanu sve moje brige sa energicnim zvukovima, sa mirisom ceste i jutra, sa brzinom... i sa krivnjom... koja nece nikad nestati... nista nije kako treba biti... |
09.11.2006., četvrtak
sijecanje na jednu svijecu
|
Sjedila je do mene, prekrizenih nogu, sa cigaretom u ustima, uzivajuci svaki dim koji joj je kolao kroz pluca...gledala me tako tuznih ociju, kao da ce svakim trenom zaplakati. Ponestalo mi je pravih rijeci, a ionako sve sto sam govorila su bile krive rijeci. Vjerojatno jer nijedna rijec nije mogla popraviti stvari koje su te navele da odustanes od svega. Naslanjam se na klupu, gledam u prazno, a ti me gledas zbunjeno, sa nevjericom i razocaranjem. Uzimam cigaretu iz tvoje ruke, primacem prema usnama i uvlacim dim, i samo sjedim tamo pored tebe, i sutim, bespomocna da napravim ista drugo. Bacam cigaretu na pod, ispred nas utihli grad spava, svi mirno spavaju, sanjaju i dalje dok par izmucenih dusa jos budno, pokusava naci onaj mir u sebi koji je tako lako izgubit. Nemogu te vise gledati u oci, znam vec sto me tamo ceka. Srce mi ne prestaje glasno kucati, bojim se da ga ne cujes, da ne osjetis koliko me strah trenutno. Primim te za ruku, tako hladne ruke imas...pogledas me, osjecam tvoj pogled, ali ja i dalje gledam ravno... Uzdahnem jos jednom duboko, znam da te moram pustit, ustanem se i odlazim. Ne pitas me nista, i dalje ostajes na klupi...sa suzama u ocima. Idem starim putem, prema gore, stavljam ruke u jaknu, hodam ulicom i ne znam vise di idem. Nije ni bitno vise. Uvijek odlazim, zar ne? Ulice poznate, ma nije bitno vise, kad praznina je u mojim ocima i kad pokusam govorit rijeci ne izlaze. I zidine ove stare kao da me osudjuju i nedaju mi mira. Prolazim kroz Kamenita Vrata, zastanem, vidim gore svijece, necije molitve, necije nade i strahovi... Nisam bas osoba od nekih vjerskih uvjerenja...Ne znam vise u sto da vjerujem...kome da vjerujem, ni sama vise ne znam... previse puta su me povrijedili...previse puta su mi lagali...i sad ja lazem drugima, i sad ja ostajem hladna u grudima dok drugi traze od mene pomoc. I nemogu drukcije, a mozda i ne zelim vise. Ipak, jedan mali dio mene, onaj koji je utisnut u mene gleda u plamen, i nemogu skrenuti pogled s njega... cuvam nesto za tebe, jednu molitvu, jednu svijecu cu za tebe upalit. Necu ti to reci, pomolit cu se za tebe, sebe cu izostavit, sto ce Bogu molitva jedne isprazne duse kojoj vise nista nije vazno. "Nek ti ova svijeca bude svijetlo koje ce ti pokazati pravi put, nek ta cesta bude oplocena ljudima kojima je stalo do tebe, nadam se da ces naci nekoga tko ce biti uz tebe uvijek i tko ce znati ti pomoci i ostati kad najvise budes trebala...". I sa tim mislima zapalim jednu svijecu koja kao da je bila za tebe... nadam se da nece nitko zamjerit. Kao da je nes se promjenilo, ali cinilo mi se kao da je prolaz jos vise zasvijetlio. Ma sigurno nije, vec me i oci varaju, kao i sve do sad. Odmahnem rukom u nevjerici i pocnem odlazit, polako se spustam stepenicama i krecem nizbrdo...prema trgu...i ne gledam ravno...gledam u cestu koja kao da klizi pod nogama. Prebrzo dolazim do dolje, ne usporavam, nije ni bitno, mozda je najlakse samo pobjeci, otici i nestati, kao da nisi nikad ni bio tu. Ali onda se dogodi nesto sto ne ocekuje, izlazis iz ulice ipred mene, i ne gledas iza, pa zasto i bi. Polagano hodas, a ja, ne znam sto mi je doslo, priblizim ti se, i stavim ruku na tvoje rame, na sto ti lagano skocis. Okrenes se licem prema meni, jos malo prestravljena i sa tisucu drugih osjecaja na licu i ocima. Nista ne govorimo, nije vise vazno. Vidis samo stakleni odraz u ocima i lice bez izrazaja, to je sve sto ces dobiti od mene. Najednom mi se priblizis, i stavis ruke oko mene formirajuci zagrljaj. Par sekundi ostajem u istom polozaju...a onda odustanem, jer cini mi se da znam sto to znaci. Zagrlim i ja tebe, jedan tren mi se cinio kao da nisam htjela otic. Mozda i nisam... Nije ovo zagrljaj utjehe, ovo je zagrljaj koji znaci zbogom, shvatila sam... Pustis me nakon par trenutaka, i odes...i ja odem...ali ne za tobom... Kao da je bilo jucer...ma nije, bilo je to prije dosta vremena, ali jos uvijek mi je u sjecanju svi detalji. Sjedim na toj klupi vec neko vrijeme, na suncanom proljetnom danu, gledam u grad kojem sve njegove obrise znam vec napamet... nista vise nije isto, a sve je opet razlicito. U daljini cujem dvoje ljudi se priblizava, iz daljine vec vidim poznati obris. Zar si to ti? Smijesis se, lijepo je viditi osmijeh na usnama tvojim, onako iskren... lijepo je viditi da te netko nasmijava... Prodjes pored mene, nit me ne primjetis, i bolje je tako... Pogledam te kako jos jednom odlazis od mene... i najednom na mom bezizrazjnom licu nadje se jedan mali osmijeh... |
| < | prosinac, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Prosinac 2009 (1)
Veljača 2007 (2)
Siječanj 2007 (1)
Prosinac 2006 (2)
Studeni 2006 (4)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Opis bloga
Sjedila je ispred papira sa nalivperom ispisajući tekstove, linije stihova i izgubljenih snova. Sakrila se iza riječi, oći joj su se zacaklile, ali suze nisu padale. Ona uvijek nešto piše, nešto razmišlja, u tišini dok promatra svijet oko sebe, upija tugu prolaznika i gleda im dušu. Šuti, jer riječi su suvišne. Samo jedno zna, sve se može riješiti sa osmijehom i malo upornosti.